Tamo gdje se tirkizno zelena Kupa umori od vrludanja između brda i čvrsto odluči da joj je dosta, pa se polagano spusti u ravnicu, e, tu se smjestio gradić Ozalj.

U okolini ima tragova iz pretpovijesti i antike, ali bi, čak i da su bili puno znatniji, ostali u sjeni onoga što su u ovom kraju kroz stoljeća napravili Zrinski i Frankopani; u najkraćem, da njih nije bilo ovdje, teško da bi danas bilo i Ozlja. Nije da drugdje možda nisu ostavili i obimnije, kompleksnije i sadržajnije tragove, ali su ovdje svi drugi u odnosu na njih bili samo blijede sjene i takmaci koji to po rezultatima u povijesnom kolopletu zapravo i nisu.

Dvije slike koje nam govore o tome kako je nekad izgledao gradić s okolinom potpuno su različite. Jedna je nezaobilazni simbol Ozlja, dvorac Zrinskih i Frankopana, a druga etno-park podignut na ledini u blizini gradića. Čini ga desetak kuća i pomoćnih zgrada kakve su izgledale nekad: zidovi od tesanih greda, gdjegdje sa glinom utisnutom među njih, krovovi od raževe slame, ovdje je zovu „škopa“, niski „bojevi“ i mali prozori. Jedna modernija ima kameni zid, ukrašenu drvenu verandu i krov od crijepa, a ispred nje slamnati „kip“ nekog mitskog životinjastog bića; kojeg, ne razoputih. Ispred zgrada i nešto od tradicionalnih potrepština sela onog doba, od drvenih kola, korita i koječega do poljoprivrednih alatki. U etno-parku, osim onog neznanog bića, nigdje nikog.

Iako je zrinsko-frankopanski dvorac u Ozlju „centar svijeta“, najprije ću do Munjare, kako je davno, prije 110 godina, kada je podignuta, nazvana hidroelektrana na Kupi. Pripadala je Karlovcu; natpis na fasadi, ukrašen grbom, kaže tako. Nikad prije nisam bio u gradiću pa, kad je ugledam, pomislim da je to neki manji kameni dvorac, utvrda ili palača, na to, naime, upućuje neoklasicistički stil gradnje. Kad se tome dodaju krunasto nazubljeni ukrasi po vrhu građevine i skladne arkade, dvojbe gotovo da i nema, ali otkud utvrda-dvorac-palača baš na rijeci?! Tek kad se primaknem i vidim branu sa slapom što pjeni kao „bollinger“ ili „dom perignon“, shvaćam da je u pitanju hidroelektrana. Koja je još uvijek u pogonu pa se moj laptop jutros pokrenuo upravo zahvaljujući „dvorcu“ što proizvodi „munje“. Ozljani se pričom o „Munjari“ diče i ulogom Nikole Tesle, mada ja baš i nisam uspio shvatiti što to konkretno, osim što je Tesla jedinu svoju diplomu stekao u susjednom Karlovcu, povezuje gradić i našeg velikana.

M.J. | Bljesak.info / „Munjara“

Nekad se u industrijskoj arhitekturi mnogo polagalo i na estetiku. Odavno nije tako pa su naše tvornice, one malobrojne nove, a pogotovo one što su preživjele posljednji rat, uglavnom takve da nastojimo što prije otkrenuti pogled. Ozaljsku Munjaru projektirao je veliki Hermann Bollé, čovjek po čijim zamislima su sagrađeni ili restaurirani primjerice Mirogoj, zagrebačka katedrala, biskupski dvor i nekoliko kaptolskih kurija ili svetište u Mariji Bistrici. Zamislimo da neki ovodobni tajkun odluči graditi novi pogon i izradu projekta povjeri… Ma jok, nezamislivo! E, ali je zato „Munjara“, dakle hidrocentrala, zaštićeni spomenik kulture!

Prošetat ću i do barokne crkve svetog Vida, smještene na brdašcu preko puta dvorca. Prvi put se crkva na ovom mjestu spominje 1349., a sadašnja je napravljena 1668. godine. I ovdje na zidu stoji spomen-ploča Ivanu Belostencu, te još jedna, Juraju Križaniću, piscu, teologu, jezikoslovcu, čak, u ono doba, i glazbeniku (živio je u 17. stoljeću), a povrh svega ustrajnom i gorljivom pristaši crkvenog i slavenskog jedinstva. I rimskom doktoru, svjetskom putniku, za trećeg putovanja u Rusiju prognanom u Sibir, gdje će provesti čitavih 15 godina i, kad su ga već svi bili prežali, „oživjeti“, i to u poljskim dominikancima. S poljskom vojskom će krenuti braniti Beč od Osmanlija i pod njim poginuti 12. rujna 1683. godine. Stvarno buran život za 17. stoljeće i nepunih 70 godina životnog vijeka.

Obilazim i ono malo travnatog prostora, a tu su dva groba. U jednom počiva dr. Nikola plemeniti Tomašić od Korane (1864.-1918.), kako se potpisivao ovaj pravnik, ekonomist i prevoditelj, a grobno mjesto u krugu dvorca donijela mu je, osim plemenštine, i ministarska te dužnost hrvatskog bana, koju je obavljao od 1910. do 1912. godine. Umro je na svom imanju u obližnjem Trešćerovcu, a dobro mjesto ga je zapalo, s obzirom na to da je, osim po borbi da dotad obespravljeni građani dobiju pravo glasa, poznat i po odanosti ugarsko-hrvatskom premijeru, nimalo omiljenom grofu Khuenu Héderváryju.

Umjesto mramorne ploče, na grobu velike slikarice Slave Raškaj (1877.-1906.) raste cvijeće. Rođena Ozljanka, krštena kao Slavomira Friderika Olga, najviše je voljela i slikala prirodu i Kupu pa i jest pošteno što je sahranjena u prirodi, iznad Kupe. Gluhonijemoj i kao takvoj žigosanoj od okoline, i nije joj ostao velik izbor. Na sve, da sudbina dobije još sumornije boje, dolazi i tuberkuloza, a tu nisu mogli pomoći ni Isidor Kršnjavi, ni Bela Čikoš Sesija, koji su joj pomagali u likovnoj izgradnji i uopće u životu, pa joj je nit tužnog života prekinuta već u 29. godini. Prvotno je sahranjena na Stenjevcu, a njeni posmrtni ostaci ovdje su preneseni početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz dvorca

Na rubu grada bilježim spomenik sa imenima 11 poginulih branitelja, a u blizini i zanimljiv nadvožnjak, zanimljiv jer ga krasi kameni grb. Gotovo sve ostalo u Ozlju nalazi se u dvorcu nad kojim, ako se čovjek dobro zagleda i zamisli, lako izmašta sjetne sjeni Zrinskih i Frankopana, uz njih pomalo i Babonića, koji su sa svojim gradovima i utvrdama zalazili i u današnju Bosnu. Grad je ustvari ispočetka i bio samo dvorac, a prvi spomen seže u 1244. godinu, mada su arheolozi pronašli i mnogo antičkih zidina koje su datirali u 6. stoljeće.

Iz daljine dvorac izgleda bajkovito, kao oni u slikovnicama što su nas uspavljivali pričama iz njih. Jedan se, stvarni, uhvatio za nebo i ne pušta, a zemlju dodiruje samo „tabanima“, drugi se, pak, onaj izmaštani, kupa u Kupi, roni čak, ali se, ankerisan za nebo, neće utopiti. U dvorac se ulazi drvenim mostom, danas nepomičnim, koji se još do 1821. godine, u ovisnosti o situaciji, mogao i „ispraviti“. Ulazna kapija s kulom, što ju je 1599. godine sagradio Juraj IV. Zrinski, arhitektonski je „zgodna“, ali žbuka otpada s nje pa prva slika i nije baš za pohvalu, a vala su i ohrndani stupovi za dovod električne struje mogli biti zabodeni malo dalje od nje.

Obnova čitavog kompleksa traje i trajat će, s obzirom na veličinu dvorca i obim posla, još dugo. Tako su neke od zgrada „k'o nove“, svježe ožbukane, fino naglašenih obruba u boji, dok druge, polupanih prozorskih stakala i kameno-ciglenih zidova što se na bezbroj mjesta runje, još uvijek čekaju u redu. U jednim je naslagan materijal za obnovu, druge „krase provizorne drvene stepenice, a u trećim su gomilice drugim grubo otesanog kamenja od pregradnih zidova. U jednoj od prostorija zasvođenog stropa mora da je bila kapela, na koju i sad podsjećaju jedva „čitljiva“ freska u niši i kameni oltar nalik sarkofagu. Nijedan dio dvorca nije, međutim, u lošem ili, ne d'o Bog, ruševnom stanju, valjda su se nadležni ipak pobrinuli na vrijeme sanirati krovove.

Na više mjesta postavljeni su grbovi bivših vlasnika i spomen-ploče, a jedna je, u povodu tristogodišnjice smaknuća „zatočenika hrvatske samostalnosti i hrvatskih književnika bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana“ utisnuta u živu stijenu. Tu negdje je Petar Zrinski, u pauzama između dvije bitke, nagnut nad Kupu, pisao Adrianskoga mora sirenu, a njegova draga Katarina Putni tovaruš. Kad ne bi pisali, onda su, bit će zajednički, osmišljavali antihabsburšku urotu, zbog koje su na kraju platili glavom. Ni Katarina, naime, nije prošla mnogo bolje od Petra, samo što je, umjesto pogubljenja, sa svojih četvoro djece, zatočena u dominikanskom samostanu u Grazu, gdje je dočekala i smrt. Jest da narodna predaja tvrdi da se, na vijest u muževoj smrti, bacila s dvorca u Kupu, ali povijesne činjenice demantiraju predaju. Sudrug im u uroti Fran Krsto Frankopan također je, barem dijelom i ovdje, mozgao kako naći pravu rimu za pjesme iz svoje zbirke Gartlic za čas kratiti.

M.J. | Bljesak.info / Pogled na Kupu, prugu i cestu

Pogled sa bilo koje strane dvorca na ono ispod njega je impresivan. Naravno da je u tome Kupa broj 1, pogotovo sa strane s koje se uz nju vide željeznička pruga, vijugajuća cesta i brana s „Munjarom“. Nisu slučajno vlasnici dvorca u 18. stoljeću, Perlas i Batthyani, izabrali baš ovaj za obnovu i dogradnju – vjerojatno su i oni, kao i kasniji vlasnici, plemići Thurn und Taxis, imali čitavu „zbirku“ dvoraca, brojem veću nego što neki današnji tajkuni imaju tvornica i auta, ali je presudio upravo položaj dvorca i savršen pogled. Meni je krivo jedino što su u tom preoblikovanju „ubili“ gotiku, zamijenivši je tada modernim barokom. Zavirujem i u cisternu, u kojoj će do obnove rasti cvijeće, dešifriram latinske i glagoljske natpise na dovratnicima i drugdje po zidovima, provirujem kroz puškarnice, računam kuda bi se to mogli prostirati tajni podzemni tuneli što, po predaji, izlaz imaju daleko izvan grada…

Glavno mjesto u dvorcu je zavičajni muzej, sa čijim direktorom Stjepanom Bezjakom ću popričati bez najave – nagodan neki lik, začas me upućuje u sve bitno vezano za funkcioniranje ustanove i u muzejske zbirke. A zbirke su doista bogate, pregledne i jasno označene, od mlađeg kamenog doba i eneolitika pa do one o „Braći hrvatskog zmaja“, koji su postali vlasnici dvorca 1928. godine i od kojih se i stiglo do ideje i realizacije muzeja. Tu je i dio posvećen Slavi Raškaj, pa onaj o gradnji „Munjare“, o iseljavanju Ozljana preko bare, u Ameriku, i mnogi drugi. Vremena imam dovoljno pa sve razgledam polako, s guštom, u čemu mi neće zasmetati ni čopor djece koje su učiteljice dovele u posjet. Kipovi biskupa, plemićki grbovi, srednjovjekovno i osmanlijsko oružje, brave pomalo slične onim našim bosanskim, štoviše kreševskim, topovska đulad… Svega ima, ali mi pažnju najviše privlači srednjovjekovni viteški oklop. Mjerkam onaj dio što u njega staje stomak: model mi se, naime, jako dopada, ali nisam baš siguran da je moj broj; ako bude, ponovno ću do direktora Bezjaka, možda jedan ima u depou, u rezervi :)

M.J. | Bljesak.info / Direktor Stjepan Bezjak (lijevo)

Izvan grada kratko svraćam još samo u Vrhovac, vidjeti proštenište sa baroknom crkvom svetih Kuzme i Damjana te se uvjeriti se da nastava može početi – uza zid područne škole naslagana su iscijepana drva, a onda ću u mjesto znakovitog naziva Svetice, kamo se skreće s ceste Ozalj - Karlovac. Svud okolo niska pitoma brda, prošarana suncem okupanim kućicama i vinogradima, slika koja čovjeka učas „natjera“ da se i sam nekako utisne u nju. Ako se na izmaštanoj slici pred njim učas nađe i boca ovdašnje „graševine“, „sauvignona“ ili „frankovke“, sigurno neće biti od viška.

Gotovo jedino zanimljivo u Sveticama je samostan, ali u njemu ne žive svetice već svećenici pavlini ili, kako ih zbog bijelih habita često nazivaju, „bijeli fratri“. Samostanska crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, točnije njen zvonik, vidi se već izdaleka, probijajući kroz vrhove niske šume. Nekad su uz staru crkvu stajale tri kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji, svetoj Margareti i svetoj Katarini i otud naziv mjesta. U samostanskom dvorištu i oko njega primjetan je trud koji svećenici ili neko drugi ulaže kako bi sve izgledalo zanimljivo, privlačno i nadasve uredno. Tako je u niši izdubljenoj u ogromnom deblu postavljena crna Gospa sa Djetetom, oboje okrunjeni zlatnim krunama. Ovakva se ne susreće baš često, pogotovo što je nogama stala na nečiju glavu, također crnu. Niko ne izlazi, a ne da mi se ometati stanovnike samostana, mada me je kip baš-baš zaintrigirao. Na mramornoj ploči puni naziv reda, „Red Svetog Pavla Prvog Pustinjaka“, a ispod samostanski moto „Solus cum Do solo!“ Drugi moto, na širokoj dasci koja čini kapiju, prekrile grane. U dvorištu bunar, a osim drvenih kipova svetaca, ima ih i nekoliko koji prikazuju divlje životinje – bit će da i tu postoji neka simbolika, samo što je ja ne poznajem. Na bunaru, pak, spava maca, ali ne drvena već prava; evo je nezvani gost razbudi! I drvene životinje uglavnom prepoznajem, pa tako i medu što je zasjeo pored još jedne drvene kapije, s natpisom „Božji vinograd“ i „potpisom“ Ivana Pavla II.

Samostan je stoljećima bio i kulturno stjecište ovog kraja i šireg prostora, o čemu najrječitije govori spomen-ploča Ivanu Belostencu (1593. ili 1594.-1675.), velikom hrvatskom leksikografu i piscu rječnika Gazophylacium. Upravo Ivan Belostenec slovi i za utemeljitelja samostana, kojem je bio i prvi prior. Nakon što ga je sagradio, a prije odlaska u Lepoglavu, gdje je završio ovozemaljsko putovanje, dao se, bit će, u miru na pisanje bogatog hrvatsko-latinskog rječnika, posebnog i po tome što je baziran na tronarječnom, kajkavsko-čakavsko-štokavskom konceptu. Pavlini su inače došli ovde bježeći iz Kamenskog pred osmanlijskim osvajačima i ostali, eto, do danas.

M.J. | Bljesak.info / Izgleda da sam krivo razumio putokaz :)

Posebnost crkve su, pak, dvoetažne kripte sa grobovima ispod lađe i svetišta, gdje su prva tijela umrlih pavlina položena već u podu crkve što je prethodila sadašnjoj. Uz pavline su mjesto u kripti dobivali i ovdašnji plemići, pa je ovdje 1577. godine sahranjen i Stjepan Frankopan, posljednji iz ozaljske loze tog znamenitog roda.

Iz ozaljskog kraja, odnosno iz Svetica, na kraju odlazim razočaran: kontao sam, ako u selu žive svetice, mogao bih i ja sebi izabrati jednu :) Razočaran, ali, negdje u prikrajku razuma i sretan, jer ko bi, mislim se, izašao na kraj sa jednom pravom sveticom?! :)